24. 06. Već smo dva dana u Crikvenici i čak sam dobila malo boje. Doduše, samo u licu, ali i to je nešt, zar ne? Puno više me vesele leće po koje idemo mama i ja danas. Usprkos tomu, razmišljam i o koncertu rock bendova. Prvo, kako se izvući? Strina ima striktne upute kako se ponašati u svim situacijama, a tu ulaze i koncerti. Mora znati vrijeme, mjesto održavanja, s kim ću biti, kad odlazim, kad se vraćam… Strašno. Zato su dosad malobrojni koncerti na koje sam išla. Ne uključujući koncerte klasične glazbe, dakako. Morat ću smisliti neki dobar razlog. Drugo, što ću odjenuti na sebe? Znam da rockeri cijene doba razvitka rocka, ali ipak… I treće, kako podmititi Anu da ništa ne kaže strini? Još teže. Istog popodneva su mi se pružili odgovori na sva tri pitanja. U lokalnim novinama sam pročitala da se 26. 06. održava kazališna predstava. Jedna briga manje, reći ću strini da idem na predstavu. Valjda neće biti toliko luda da me slijedi i gleda idem li stvarno u kazalište. I drugi problem sam riješila, uz maminu pomoć. Dakako, ona nije znala za to. Dala mi je ni manje ni više nego 1000 kuna, neka imam za ta dva mjeseca, ako poželim nešto pojesti i bla, bla… Ni Anu neće biti teško ucijeniti za Sašu, jer po strininoj priči kak je Ana dobar curičak, ne zna za njezina tajna ludovanja. Kud ćeš bolje? Tri muhe jednim udarcem. Superiška. Popodne sam otišla na plažu sa Anom i dogodilo se nešto čudno. Mala ljenčina me poslala neka nam kupim čips u obližnjoj trgovini. Kao, boli ju noga pa ne može stajati, moš mislit. I ništa, omotala sam se pareom, nabacila svoj kaubojski šešir ( jedna od rijetkih stvari za koje mama nema ništa protiv) i otišla po čips. U trgovini je bila tolika gužva da se nisam uopće mogla kretati. Jedva sam se progurala do police sa grickalicama i pružila ruku prema Franckovom čipsu, kad li se kraj mene stvori prekrasan dečko (u pravom smislu te riječi) smeđih očiju boje lješnjaka. Nosio je u naručju kožnu motorističku jaknu, a prema sadržaju košarice sam zaključila da negdje kampira. Znate kad vidite nekoga u trgovini pa mu se u košarici nađu uobičajene stvari poput mlijeka i kruha, ali i recimo tučeno vrhnje ili origano, možete zaključiti da živi u kući ili stanu. A kamperi najčešće kupuju vodu, suhomesnate proizvode, ništa što se mora kuhati ili peći. No, da se vratim… Gdje sam stala? Ah, da! Ruke su nam se sudarile, jer smo očito oboje htjeli isti čips. Nasmiješio mi se i upitao me želim li taj čips jer je bio posljednji, a ja sam rekla NE. U krivom trenutku. Očito da ne mogu odluke primijeniti u određenim situacijama, već u svima. Ništa, morat ću i na tome poraditi. Uglavnom, ostala sam bez čipsa i nisam znala kako ću onome derištu objasniti da nisam naišla ni na jedan čips. Umjesto toga sam kupila ribice. Ipak, Ana nije bila zadovoljna uvjerenjem da nije ostao nijedan, a ja sam bila nešto pre- da se objašnjavam oko toga. Čitala sam one stare romantične knjige i gledala hrpu takvih filmova, ali nijedan ne može opisati osjećaj koji te obuzme kad te ljubav lupi repom i perajama. Zapravo, otkud znam da sam zaljubljena? Pa tog dečka sam vidjela samo na minutu, a i ne poznam ga. Ipak, taj čudan osjećaj mi se usadio u želudac i srce i nije izlazio van. Drugi su mislili da sam se razboljela jer sam čak odbila strininu pitu sa malinama kojoj ne mogu odoljeti. Ostatak večeri sam bila u nekom svom svijetu. To je primijetila i Ana prije spavanja pa me potiho upitala: - « Jel s tobom sve u redu? Otkad sam te poslala u trgovinu po čips danas, nekako si mi čudna. Ima li nešto što bih ja trebala znati?» Samo sanjaj. - « Ne, nema ništa, što bi bilo?» Baš me živcira s tim svojim ponašanjem. Jedino pitanje koje sam postavljala sama sebi bilo je: « Tko je ON?» 25.06. Ako ste mislili da ću se probuditi s nekim posebnim osjećajem zaljubljenosti, sreće i zadovoljstva, varate se. Kao i obično, probudila me još jedna cendrava ali slatka pjesma Erosa Ramazzottija. I Anino tiho uzdisanje. Opet je u ružičastim oblacima. A ja sam bila u debeloj, do grla zatrpanoj dilemi kako izvesti sutrašnji odlazak na koncert. A još više, kako se obući. Znam da zvuči smiješno, jer se možda u ovom trenutku stotinjak mojih vršnjaka u Africi pita što će pojesti ili kako preživjeti ovaj dan, ali znajte da ni meni nije lako. S tisućicom isto tako nije lako. Kako ju potrošiti pametno, a opet da se isplati. Možda postoji koji dućan s rabljenom odjećom ili nešto slično. Hej, ljudi, pa ljeto je! Nakon doručka i natezanja, u doslovnom smislu te riječi, sa strinom i njezinim prohtjevima neka pripazim na svoje ponašanje i neka budem uzor «malenoj Anici» jer će ona sigurno krenuti mojim stopama ( da strina, samo se raduj) i bla, bla, bla… odlučila sam se prošetati po Opatiji i usput se raspitati postoji li kakva trgovina rabljenom robom. Već u samom centru grada sam izgubila volju za ikakvim raspitivanjem, jer sve ono što sam gledala po izlozima je bilo užasno skupo. Mislim, koja bi još budala dala 500 kuna za traperice?? Ili za jarko žutu majicu s raglan rukavima?? Krenuvši natrag kući dosadnoj strini, za pogled mi se zalijepio malen dućančić, gotovo skriven među dvjema velikim trgovinama. U izlogu nije bilo ničega, zapravo, samo obična bijela sportska majica ukrašena crnim šljokičastim natpisom: « Rock is not dead» U meni se istog trena probudila divlja i neobuzdana rockerica i svojim dugim, crnim lakom nalakiranim noktom uprla u taj izlog, promuklo progovorivši: « Mala, tu DEFINITIVNO moraš ući!» I što mi je preostalo? Pomalo prestrašeno sam otvorila ulazna vrata, propiskutavši pozdravila i susrela se s najljepšim ženskim očima. - « Bok, koka. Mogu ti kako pomoći? Znaš, ovdje ljudi ne zalaze često, pa… Zapravo, svaka mušterija nam je dobrodošla. Dakle, mogu li ti kako pomoći? Ja sam Alex.» - pružila mi je ruku simpatična no izgledom pomalo divlja i zastrašujuća djevojka. Bila je blizu 20-te, ocijenila bih po izgledu. - « Paaa, da. Tražim nešto rockerski, ali da nije previše skupo…» - rekla sam ogledavajući se po malenom, skučenom dućanu po kojem je visjela odjeća kakvu možete vidjeti samo u filmovima o « Hells Angelsima». Izgledala je jeftina, znate na što mislim, ali mi se svidjela na prvi pogled. - « Aha. Pretpostavljam da i ti ideš na koncert sutra. Gle, imam za tebe nešto, ovako za vas mlađe, ne znam hoće li ti se svidjeti, ali… Vrijedi probati, ne?» - brbljala je Alex izvlačeći iz jedne police svjetloplave isprane traperice s prorezima na koljenima i s jednim na… hm… stražnjoj strani. S druge je skinula običnu bijelu majicu, sličnu onoj iz izloga. – « I, što kažeš? Jooj, zaboravila sam te pitati kako se zoveš? – s osmijehom me upitno pogledala. - « Ja sam Mirna. Drago mi je. Čuj, meni se ovo fakat sviđa, ali mislim da bi me stara u grob poslala kad bih ovo navukla na sebe. A što s majicom?» - « Gle, koka. Jesu ti starci ovdje? Kladim se da nisu. Kladim se da ne bi išla na koncert da su ovdje. E, pa što čekaš? Iskoristi to vrijeme dok njih nema! A majica ti je za kreativni ispad. Tako ja to zovem. Ovdje imaš priliku ukrasiti majicu kako god želiš, s mojim priborom i uz to ću ti je naplatiti po vrlo niskoj cijeni. Ako ih želiš više, dobivaš popust. Znači da bi te sve ovo koštalo, naravno s trapericama, 60 kuna.» - « Vau, nisam očekivala tako niske cijene. Znaš, imaš ti pravo. Zašto bih ja pročamila ljeto, kad se mogu debelo zabaviti?» - veselo sam prihvatila ponudu i za sat vremena, koji je proletio u ugodnom čavrljanju s Alex, sam izašla na podnevno sunce s novim lookom u papirnatoj vrećici. Putem sam smišljala gdje sakriti novostečene odjevne predmete. Isto tako sam u sebi premotavala razgovor s Alex. Iznenadila me njezina otvorenost, jer smo već nakon 15 minuta crtkaranja po mojoj majici prešle s obleke na naše živote. Ispričala mi je kako se honorarno bavi ovim poslom, kako je prošle godine upisala faks za modni dizajn, kako voli motocikle i kako su ju roditelji istjerali iz kuće čim im je pokazala piercing na pupku, koji joj je, moram priznati, super stajao. Usprkos tomu, ponekad se čuje s mamom, pa baš zbog njezine zamjerke da se neće snaći bez staraca je odlučila ponešto zaraditi. Dakako, ne u ovoj trgovini već amaterskim pjevanjem. Skupila je bend, počeli su svirati po lokalnim klubovima, a ove godine će prvi put nastupiti na rock festivalu. Možda ih netko primjeti, pa postanu slavni, s puno nade u to mi je objasnila. Fascinirala me njezina priča. Činila se tako iskrenom, pa sam se i ja njoj povjerila. O tome kako me drugi doživljavaju i kakva bih htjela postati. Alex me je podržala u mojoj nakani promjene imidža i ponašanja. Kaže da je život prekratak za skrivanja po mišjim rupama. Ima pravo. No, strina baš i nije bila tog mišljenja kad sam se vratila. Prvih pola sata je prošlo u objašnjavanju da me nitko nije oteo, drugih da mi nitko nije napravio dijete, a trećih u prodikama o njezinoj brizi za mene ( moš' mislit) i tako u nedogled. Bila sam neizmjerno zahvalna stricu kad se pojavio na vratima tražeći nešto za jelo. Drugi put kad zakasnim 15 minuta vodim strica sa sobom. Začudo, nisam ni uspjela pomisliti na onog zgodnog rockera kojeg sam jučer srela u marketu. Bila sam zabavljena novim imidžom. Još mi je samo nedostajala neka dobra crna olovka za oči ili tuš, svejedno, i neko ludo sjenilo. No, to sam ostavila za sutra. Poslijepodne sam provela kvarcajući se na prepunoj plaži. Oko mene su se miješala 3, ako ne i više stranih jezika. « Profa iz engleskog bi sada bila ponosna na mene» , razmišljala sam slušajući engleski par koji se svađao oko toga koliko je koštala sinoćnja večera. Baš svašta. Oko čega se samo ljudi svađaju. Uživala sam u sutonu i blagom povjetarcu. Idućem danu me vodila samo jedna misao: « Sutra je moj dan!» |
22.06. 8 sati je ujutro, a mi se polagano vozimo prema Crikvenici. Umorna sam, iscrpljena od pakiranja i misli što me čeka kod strica i strine. Starci ostaju samo tri dana. Jedina riječ kojom se opravdavaju je posao. Ne znaju hoće li uopće ići na godišnji, jer u tvrtci gdje rade je postalo gusto, čini se da ostaju samo oni koji uspiju izdržati žučljiv tempo rada. Da napomenem, starci su mi oboje odvjetnici, nažalost staromodni. Zato i živim životom kakvim živim. Punim nesporazuma s okolinom. Bilo bi lijepo kad bi svi skužili da su zlatne 70-te još «in». Ali nisam je te sreće. Evo nas, stigli smo! Jedino zbog čega se konstantno vraćam u Opatiju je more. Usprkos svim neslaganjima i dosadnome ljetu s stricem i strinom, preporodim se kad ugledam plavomodro more. Izlazim iz auta u nadi da će ovo ljeto biti bolje i zabavnije nego ostalih 14. Prvi me grli stric Marijan, tatin stariji brat. Visok, ćelav s tetovažom zmaja na ruci. Još nisam imala prilike saznati odakle mu, jer bilo kad bi tema krenula u tom smjeru, on ju je usmjeravao na sigurniji teren pitajući me kako mi je u školi i slično. Od cijele rodbine, on mi je najmiliji. Za razliku od njega, strina je živi živac. Imam osjećaj da me ne voli otkad sam se rodila, jer Ani dopusti sve, a prema meni se ponaša kao prema dežurnom krivcu. Ana, moja sestrična je priča za sebe. Sebična, bezosjećajna i podrugljiva klinka. Što da vam više pričam? Ulazimo u kuću, praćeni podnevnim suncem. Kao i svaki put, na stolu nas čeka obilan ručak i osvježavajuće piće. Ajd, to je jedina strinina vrlina. Odlično kuha. Nakon uobičajenih pitanja o putovanju svi sjedamo za stol i laćamo se jela. Stric i tata se upuštaju u svoje muške povjerljive razgovore, dok mama strinu obavještava o najvažnijim obiteljskim događajima. Ana, koja sjedi pokraj mene, me podrugljivo motri. - « I, jesi našla dečka?» - Zalogaj mi zapinje u grlu. Znam kako slijedi nastavak. - « Ja da. Sjećaš se Saše, onog dečka sa plavom kosom?» - «Aha.» - Kako joj objasniti da on još nije ni blizu izraza «dečko»? - « Prohodali smo prošli tjedan.» Ne zanima me više njezina ljubavna priča. Čak i ona ima dečka. A ja…ništa. Potištena, poslije ručka odlazim na plažu pronaći utjehu u suncu i moru. Prolazeći opažam veliki plakat na kojem piše: « 26.06. YOUNG MOTORIJADA. NAJAVLJUJEMO DOLAZAK LOKALNIH ROCK GRUPA I SOLO PJEVAČA.» Ovo bi moglo biti zanimljivo. Ma, daj si mira Mirna! Baš bi ti išla na nešto takvo. Ti, oličenje svega moralnoga i normalnoga u ovome svijetu. Barem po maminom mišljenju. Očito još nije našla Nirvanin CD ispod mog jastuka. Ipak, otići ću, pa što bilo da bilo. S takvim mislima odlazim u more. Eto, sad mi je i ono svjedok. |
21.06. Kao što rekoh, odlučila sam se promijeniti. Vjerujte, starci baš nisu previše oduševljeni. Ali moraju shvatiti moj položaj. Ah, da. Mene nitko ne razumije i ne sluša. Zato ću i ovo ljeto morati provesti u Crikvenici kod strica i strine. Ok su, ali ponekad previše dosadni. I još moja sestrična. 12-godišnjakinja koja se čak smije šminkati. Ukratko, dosadno derište zaluđeno idejom da se mora poljubiti prije 13. rođendana. Totalno ju je pukao pubertet. Gore nego mene, pa ja sam u njezinim godinama čitala «Robinsona Crusoa» i slušala političke emisije na radiju. Htjela sam promijeniti svijet. Htjela sam ga uvjeriti da ubijanje životinja ništa ne pridonosi njegovom razvitku kao ni Bush ni Blair… No, da ne skrećem s teme, upravo se pakiram. Krevet mi je pun odjeće, ali nemam baš neki veliki izbor. Jednodijelni kupaći, majice do koljena, bermude, košulje s cvjetnim motivima… Meni stvarno treba promjena. Pa zar ću ja jedina nositi bermude dok ostatak svijeta nosi 7/8 hlače?! U ovakvim situacijama poželim biti Lolita. Ali samo na kratko. Na stotinku sekunde. Još uvijek trijumfiram u sebi zbog pobjede nad njom. Barem nešto pozitivno ovih dana. Možda uspijem zaraditi nešto love kakvim sezonskim poslom, pa si kupim nešto modernije od košulje sa ružama! Upravo mi mama viče da krećemo ujutro rano. Krasno. Neću se stići ni naspavati. |
20. 06. Tko bi rekao da danas slavim čak 16. rođendan?! Ne mogu se priviknuti na to. Još pogotovo ako vas smatraju 6-godišnjom klinkom. Nitko me ne razumije i ne sluša. Zato su mi izlasci dopušteni samo do 10 sati, zato ne smijem nositi majicu kraću od 65 cm, da mi se slučajno ne bi vidio pupak, zato se ne smijem prenaglašeno šminkati… Još nešto? Ah, da! Zato ne smijem imati dečka prije 18-te. Barem dok ne dobijem blagoslov staraca! Joj, ja brbljam pubertetske gluposti umjesto da vam se predstavim. Dakle, ja sam Mirna, u doslovnom smislu te riječi. Sanjam o karijeri rock-pjevačice, ali još uvijek nemam hrabrosti obuti visoke čizme s potpeticom, pa čemu se truditi? Možda u nekom drugom životu… U školi sam poznata samo po ocjenama, pozitivnim, naravno, ali zato su kritike na njih često negativne. Pogađajte s čije strane. To je i razlog zašto sada sjedim sama u pizzeriji i buljim u naručenu pizzu prepunu polu pečenih gljiva i smrdljivog sira. Sretan rođendan, Mirna! Još jedna godina srama, crvenila zbog debelih naočala, ismijavanja zbog ocjena i bezuspješnog traženja princa na bijelom konju. Krasno. Ups. Eno Lolite i njezinog društva! Zašto su baš danas morale doći ovdje?! Mislim da vam ne moram ni objašnjavati tko je ona. Najpopularnija cura u školi odjevena u krpice za kakve bi ja dobila doživotni kućni pritvor da ih samo pokušam odjenuti. Ne znam zašto, ali mrzi me otkad smo se upoznale u prvom razredu osnovne. Na moju nesreću, dijelimo i srednjoškolske dane. Znate, vjerujem u nekakvu promjenu već godinama. Zapravo, žudim za njom. Bilo bi super da se mogu pojaviti u najnovijim kožnim krpicama, isto takvim čizmama do koljena, našminkana jarko crvenim sjenilom, bez onih odvratnih debelih naočala i piercingom na bradi i u pupku. Mirna, sanjaj, ostat ćeš papak do kraja života. Ajoj, idu prema meni. Ne, samo ne taj odvratni osmjeh! - «Oh, vidi, vidi! Pa to je naša Mirnica!» Mrzim ju, mrzim ju… - «Je li ti to ogledalo u tanjuru. Gle, ista ti! Ha, ha, ha!!» Uz gromoglasan smijeh Lolita se uputila prema dnu pizzerije, dok su je slijedile kopije u kratkim minicama s blajhanom kosom i zidnom fasadom na licu. Jesam li ja kriva što sam u pubertetu koji je sve samo ne dobar?? Zaslužan je za svaki prištić koji se pojavi na mojoj faci. E, sad sam utučena. Totalno. Najgori rođendan do sada. Ma zapravo, zašto ne bi bio najbolji? Oduvijek mi govore da nemam samopouzdanja. E, sad ću im pokazati da imam! Lolita, čuvaj se! Uzela sam tanjur s pizzom i polako krenula prema kupeu gdje je sjedila «Pamela Anderson x 6». - «Što je Mirnice, zar ti ne vidiš dobro? Izlaz je na onoj strani!» Glupa plavuša. - « Ne, nego imam nešto za tebe.» - Zarila sam joj još vruću pizzu ravno u krilo. « Ja častim, rođendan mi je. Dobar tek!» Tooo, bravo Mirna!!! Trebali ste im vidjeti face. S gracioznim osmjehom sam se okrenula i izašla iz pizzerije. Ne mogu vjerovati što sam učinila! Pokazala sa Loliti da je došao kraj njezinim ismijavanjima i provociranju. 8 godina sam čekala na ovo. Od danas se moj život definitivno mijenja! |
svibanj, 2006 | ||||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv